info akcije magazine id mail english
07topikprojektrew <<rec>>defekt
9. 7. 2003

Promišljanje postmoderne kroz arhitekturu ili na koji je način moguće ponovno uspostavljanje političkog | 3

Srećko Horvat
Pitanje koje se nameće jest - kako arhitektura i gradovi mogu biti pokretači društvene i političke promjene, kako mogu dovesti do pomaka u odnosima moći, odnosno na koji je način moguće ponovno uspostavljanje političkog?

Da bi se to pitanje uopće moglo razriješiti, arhitekturu treba pojmiti, ponajprije, kao adaptaciju prostora postojećih društveno-ekonomskih struktura. Od egipatskih piramida preko spomenika Rima, do današnjih mallova, "klijenti" su na arhitekturu gledali kao na sredstvo kroz koje su institucije mogle manifestirati i učvrstiti njihovu prisutnost u društvu. Tako se i industrijalizacija i urbanizacija očituju upravo kroz arhitekturu; tvornice, željezničke stanice i arkade rođene su iz trgovine i industrije.

Grad nije samo mjesto gdje su socijalni konflikti najprisutniji već urbana situacija sama po sebi može biti akcelerator društvene promjene (primjer su Liverpool, Los Angeles, Belfast, itd.) Jedan od najefikasnijih, premda ne i najranijih, primjera korištenja arhitekture kao subverzivne djelatnosti zasigurno su barikade. Javljaju se tokom Francuske revolucije 1789., 1848., a svoj vrhunac dostižu 1871. u Pariškoj komuni, u svom najznačajnijem predstavniku - Napoléonu Gaillardu (graditelju barikade koja je stajala na ulazu u Rue Royale i Rue de Rivoli). Najbolji opis barikada daje Hugo u svojim Jadnicima, a i Engels ih spominje, navodeći kako su one imale više moralan nego materijalan efekt. Za njega je ispravna konstrukcija i obrana jedne jedine barikade najviše što pobuna može ostvariti u taktičkoj provedbi. Da bi se izbjegnuo građanski rat i granja novih barikada, projektiraju se poznati boulevardi. Hausmann taktike barikada nastoji neutralizirati na dva načina: široke ulice stvorene su kako se barikade ne bi mogle ni podići a nove ulice stvaraju najkraći put između baraka i radničkih distrikata. Usprkos tome, nov način korištenja urbane situacije i arhitekture daje détournement pariških ulica tokom svibanjskih događanja i njegova upotreba u mnogim većim gradovima diljem svijeta. Krajem 68-e studenti iz Ecole des Beaux-Arts sagradili su guerilla građevinu, koja je arhitektonskom smislu bila sklonište ali se nazivala "Maison du Peuple" (kuća naroda). To je bio retorički akt, jedini mogući, čija je glavna svrha u simboličkoj i egzemplarnoj vrijednosti a ne u dizajnu onog što je sagrađeno. Tschumi predlaže dvije vrste akcija kao strategija ili mogućeg političkog djelovanja: egzemplarne akcije ("exemplary actions") i protudizajn ("counterdesign"). Prvo nije isključivo arhitektonsko već se u velikoj mjeri odnosi na razumijevanje urbanih struktura. Egzemplarne akcije djeluju i kao ekspresija i kao katalizator krize, kombinirajući u guerilla taktici, korisnu izravnost sa egzemplarnošću, svakodnevni život sa svjesnošću. Trodnevnu konstrukciju "Maison du Peuple" Tschumi tako tumači kroz tipičnu deskripciju Franza Fanona - "action in order to become conscious of one's existence". "Svrhe egzemplarnih akcija su demistifikacija i propaganda; to znači, otkriti da kapitalistička organizacija prostora razara sav kolektivni prostor sa svrhom da razvije podjelu i izolaciju, i da je moguće graditi brzo i jeftino graditeljskim metodama koje su u kontradikciji sa ekonomskom logikom sistema." (Tschumi) Druga strategija je više arhitektonska, u smislu da koristi ekspresivne metode arhitekture (planove, perspektive, kolaže, itd.) Protudizajn se može opisati kao očajan i nihilistički pokušaj korištenja jedne partikularne osebujnosti arhiteknoske ekspresije sa svim kulturološkim vrijednostima i konotacijama. Očajan je jer se oslanja na najslabije od svih arhitektonskih sredstava, a to je plan. Nihilistički je jer je njegova jedina uloga prevesti pesimističku prognozu namjera držača financijske moći u arhitektonski izričaj. Za umjetnike revolucionarnih dvadesetih i radikalne talijanske arhitektonske atmosfere ranih sedamdesetih - Arhizoom i drugi - destrukcija postojeće kulture i razvoj revolucionarnih umjetničkih formi smatrani su pretpostavkama društvene i ekonomske promjene. Ako arhitektura i nezini prostori nekad i ne mijenjaju društvo, kroz nju i razumijevanje njenih efekata možemo akcelerirati procese promjene. Jedan od takovih efekata jest ono što Benjamin zove šok - šok slika, faktor iznaneđenja. Iskustvo takve tjeskobe(13) , prema Tschumiu, jest iskustvo onog Un-zu-hause-sein, Unheimlichkeit, onog sablasnog. U mnogim aspektima, estetičko iskustvo se, smatra Benjamin, sastoji od održavanja te defamilijarizacije, koja je u suprotnosti sa familijarizacijom - sigurnošću, Geborgenheit. Benjaminova analiza savršeno korespondira sa povijesnom i filozofskom dilemom arhitekture. "Je li iskustvo arhitekture nešto što treba defamilijarizirati - neka vrst "umjetnosti" - ili, nasuprot tome, nešto što treaba komfortirati, heimlich, kućno - nešto što zaštićuje?" (Tschumi) U očima javnosti, kod arhitekture se radi o komforu, o zaklonu, o zidovima i građi. No, za one za koje arhitektura nije samo osiguravatelj komfora i Geborgenheita, već i faktor mijenjanja društva i njegovog razvoja, uzorak šoka može biti prijeko potrebno oruđe. U uskoj povezanosti sa šokom javlja se dekonstrukcija, kao propitivanje principa Geborgenheita.(14) Kao vrstu dekonstrukcije Tschumi uvodi superimpoziciju (Screenplays, 1977. i The Manhattan Transcripts, 1981.), a primjer je njegov Parc de la Villette u Parizu.

U Transkriptima je distinkcija između strukture (ili konstrukcije), forme (ili prostora), zgode (ili funkcije), tijela (ili pokreta) i fikcije (ili narativa) sustavno zastrta superimpozicijom, kolizijom, izvrtanjem, fragmentacijom, itd. Podići barikadu (funkcija) na ulici Pariza (forma) nije ekvivalentno biti flaneur(15) (funkcija) na toj istoj ulici (forma). Ta drugačija kombinacija zgode i prostora puna je subverzivnih mogućnosti - u pitanje dovodi i funkciju i prostor. Za Foucaulta zgoda nije samo logička sekvencija riječi i djelovanja, već prije "trenutak erozije, kolapsa, propitivanja i problematiziranja zbiljskih pretpostavki ambijenta u kojem se drama može odvijati - dovodeći do prilike i mogućnosti drugog, drugačijeg ambijenta." Tschumi smatra da budućnost arhitekture leži upravo u konstrukciji takovih zgoda. Za njega arhitektura nije uvjetovanje dizajna već dizajniraje uvjeta koji će delocirati najveće tradicionalne i regresivne aspekte našeg društva i simultano reorganizirati te elemente na najviše oslobađajući način, tako da naše iskustvo postane iskustvo zgoda organiziranih i strategiziranih kroz arhitekturu. "Tokyo i New York samo se doimaju kaotičnima(...) Njihove konfrontacije i kombinacije elemenata mogu pripremiti zgou, šok, koji će" nada se Tschumi "od arhitekture naših gradova načiniti preokret u kulturi i društvu." Dok su barikade još uvijek u sferi moderniteta, terorizam i 11.rujan mogli bismo okarakterizirati kao događaje postmoderniteta, možda čak i nagovještaj kraja. U njima su prisutne sve forme postmoderne, od apsolutizacije označitelja, korištenja klišeja, miješanja različitih sustava, do simulacije. Znakovito je da je arhitekt WTC-a isti onaj koji je zajedno sa Leinweberom i Hellmuthom projektirao stambeni blok Pruitt-Igoe. Radi se o Minoru Yamasaki (1912-1986), djetetu japanskih roditelja koji su preselili u Seattle, čiji se stil opisivao kao "Space Age Ghotic".

Koje je značenje toga da je World Trade Center realiziran u dva identična tornja? Predodžba samostalnog tornja kao metafore individualizma, bez koje nema kapitalističkog poduzetništva, pripadala bi arhitektonskoj mitologiji moderne. Empire State Building još uvijek je odražavao tu tendenciju, međutim, tornjevi WTC-a, "savršeni paralelopipedi visoki 400 metara na kvadratičnoj osnovi, spojene posude potpuno uravnotežene i slijepe(...) vidljivi su znak zatvorenosti sustava u vrtoglavici udvostručenja, dok su drugi neboderi, svaki, jedan originalni trenutak sustava koji se neprestance nadilazi u krizi i izazovu." (Baudrillard) Činjenica da postoje dva jednaka zdanja znači kraj svake konkurencije, kraj svake izvorne referencijalnosti. Kad bi postojao samo jedan toranj, monopol ne bi bio utjelovljen, jer se on, kako tvrdi Baudrillard, sigurno uspostavlja samo na dvostrukoj formi. Da bi znak bio čist, mora se udvostručiti u sebi. "Kako god bili visoki, i viši od svih ostalih dva tornja ipak označavaju zaustavljanje vertikalnosti. Oni nipodaštavaju ostale zgrade, oni nisu iste vrste, oni ih više ne izazivaju i s njima se ne uspoređuju, stapaju se jedan u drugoga i dosežu vrhunac u tom prestižu sličnosti. Međusobno si upućuju ideju modela, što su oni jedan drugome, a njihova blizanačka visina nije više vrijednost koju treba nadilaziti - ona naprosto znači da je strategija modela i komutacija nadalje povijesno prevagnula u srcu samog sustava - a New York je uistinu njegovo srce - nad tradicionalnom strategijom konkurencije." Homeostatički oblik tog sustava, koji se zasniva na odnosu 0/1, a očituje se i kroz arhitekturu, gdje "zgrade koje se lijepe jedna uz drugu ne razdvajujući se više - poput stupaca statističkog ispisa" (Baudrillard) sve više nalikuju računalnom sustavu (u kojem je konkurencija nestala na račun korelacije), narušen je proizvodom samog tog sustava (kao i što virusi mogu srušiti cijeli jedan sustav) - terorizmom. Slično kao i Virilio, koji smatra da je tehnološki razvitak uzrok sve većih nesreća, tako i Baudrillard (Le Monde, 3.studeni 2001.) tvrdi da je napad na WTC sve samo ne "ubilačka fantasmagorija nekih fanatika. Radi se o ostvarenju sna, kojeg je u zapadnom svijetu svatko sanjao - kao, između ostalog, mnogobrojni filmovi katastrofa iz Hollywooda. 11.rujan je samoosuda mondijalizacije." Teror ne dolazi "izvana" već je konzekventna sjena svakog vladajućeg sustava. Sustav je sam stvorio objektivne preduvjete za taj čin. Na sudskom procesu teroristima prvog, neuspješnog, napada na WTC, detaljno su opisani dijelovi tornjeva koji bi u slučaju da se u njih zaleti Boeing 747 (što je bilo naglašeno!) bili kadri domino efektom razrušiti cijeli WTC. Američki je aeronavigacijski sustav, također, stvorio preduvjete za taj čin. To su samo neki od primjera. Terorizam je "čin koji proizvodi pukotinu u umjetnome i umjetno zaštićenom svijetu" (Baudrillard), a njegovu povijest napisala je država.

"Gledatelji zacijelo ne mogu znati ništa o terorizmu, ali uvijek mogu znati dovoljno da bi ih se uvjerilo da im se, u odnosu na taj terorizam, sve drugo mora činiti prihvatljivijim, ili barem racionalnijim i demokratičnijim." (Guy Debord) Tu leži i osnovni uzrok neuspjehu terorizma, drugi je taj, društvo spektakla, simulacije ili kontrole nakon kratke nestabilnosti dostiže još veću stabilnost. Slično se i sa računalskim sustavima koji, jednom narušeni virusom, taj virus inkorporirju u sam svoj sustav, pa on postaje bezazlen.(16) Upravo je iz tih razloga terorizam, kao najradikalnije korištenje arhitekture (kao i u obliku atentata, otmica i sl.), još uvijek upitan, a kao, zasad, efikasniji načini još uvijek ostaju arhitektura slična Tschumijevim disjunkcijama ili korištenje urbane situacije i arhitekture kao što je to slučaj sa sit-inovima (koje su uveli crnci u SAD-u da bi postigli ukidanje odijeljenosti restorana, kina, knjižnica, itd.) i opstrukcijama (sprečavanje slobodnog prometa na javnom putu). Barikade više nisu u toj mjeri efikasne, a na terorizmu je, još uvijek, da propita nove puteve djelovanja...

_________________________________________________
Bibliografija


Baudrillard, J. Simulacija i zbilja, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.
Benjamin, W. Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije u: Estetički ogledi, Suvremena Misao, Zagreb, 1986.
Benjamin, W. The Arcades Project, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts; London, 1999.
Debord, G. Društvo spektakla & komentari društvu spektakla, Arkzin, Zagreb, 1999.
Foucault, M. Znanje i moć, Biblioteka Homo Absconditus, Globus, Zagreb, 1994.
Hardt, M. & Negri A. Empire, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts; London 2001.
Jameson, F. Postmodernizam ili kulturna logika kasnog kapitalizma u: Postmoderna – Nova epoha ili zabluda, Naprijed, Zagreb, 1988.
Jencks, C. Jezik postmoderne arhitekture, "Vuk Karadžić", Beograd, 1985.
Jencks, C. Moderni pokreti u arhitekturi, Građevinska knjiga, Beograd, 1982.
Lyotard, J.F. Odgovor na pitanje što je postmoderna u: Postmoderna – Nova epoha ili zabluda, Naprijed, Zagreb, 1988.
Prokop, D. Medienmacht und Massenwirkung, Freiburg/Brsg., 1995
Tschumi, B. Architecture and Disjunction, MIT Press, Cambridge, Massachusetts; London, 1999.

<<na početak | 1
<<na početak | 2

 na vrh

Komentar
ime
email
naslov komentarja
vpisite niz iz  stolpca
 

Komentarji odražajo mnenja in stališča uporabnikov Trajekta. Možnost komentiranja je namenjena spodbujanju javne debate in odzivom na članke. Uredništvo si pridržuje pravico odstranitve komentarjev v primeru, da so žaljivi, spodbujajo kakršnokoli nestrpnost ali napeljujejo na kriminalna dejanja. Za vsebino komentarjev uredništvo ne odgovarja.

Bernard Tschumi, Parc de la Villette, Pariz, 1982






Bernard Tschumi, Parc de la Villette, Pariz, 1982


New York, WTC




11.rujan 2001. WTC, New York
__________________________________
13 slično kao i tjeskobe u egzistencijalističkoj filozofiji

14 kad je Tschumi prvi puta sreo Derridu, pokušavajući ga nagovoriti da svoje djelo usmjeri i na arhitekturu, ovaj ga je upitao: "Ali kako arhitektura može biti zainteresirana za dekonstrukciju? Prije svega, dekonstrukcija je anti-forma, anti-hijerarhija, anti-struktura, suprotnost svega iza čega stoji arhitektura." -"Upravo iz tog razloga", odgovorio je Tschumi.

14 Šetač, u Benjaminovoj recepciji dokoličar

15 isto se događa sa svakom u sartreovskom smislu "angažiranom" književnošću
na vrh